Kozarstvo u Republici Hrvatskoj

Koze spadaju među najranije pripitomljene životinjske vrste koje od davnina služe čovjeku dajući mu visokovrijedne proizvode u obliku mesa, mlijeka, kože, vlakna, gnoja i dr. U jednom razdoblju intenziviranja i industrijalizacije poljoprivrede, osobito stočarstva, sve se više počinju podcjenjivati i osporavati. Često se napasuju na najlošijim pašnjacima i najnepristupačnijim terenima, daju im se ostatci hrane od konja, krava i ovaca, drže se u lošim i neadekvatnim nastambama i slično. Predbacuje im se manja učinkovitost u proizvodnji mesa, manji dnevni prirast, veći utrošak hrane po jedinici prirasta, lošija kakvoća mesa osobito u starijih i muških grla (određeni miris, suhoća i tvrdoća) i sl., a istovremeno i to da su krave daleko učinkovitije u proizvodnji mlijeka. Šumari tvrde kako koze štete šumskim zajednicama, osobito mladim nasadima, izbojima i grančicama. Na sreću, navedeni stavovi o kozama i kozarstvu uglavnom predstavljaju prošlost i danas su svi svjesni stvarnih gospodarskih vrijednosti koza, počevši od njihovih uzgajivača i ljubitelja, pa do znanstvenih djelatnika kojima su koze u središtu znanstvene i stručne pozornosti.

Neke pasmine koza u dobrim hranidbenim uvjetima imaju izrazito visoku proizvodnju mlijeka po čemu su učinkovitije od mliječnih krava. Kozji sirevi traženi su na tržištu zbog specifičnih organoleptičkih osobina po čemu se znatno razlikuju od kravljih i ovčjih.

Promjenama navika potrošača (više se ne traži masno meso) kozje meso je sve traženije na tržištu, drži se specijalitetom i poslužuje u posebnim prigodama (Uskrs, Božić, svadbe, krstitke, i sl.). Osnovna osobina jarećeg trupa je mala količina unutarmišićne i potkožne masnoće. Uz to, jareće meso bogato je bjelančevinama, makro i mikro elementima te vitaminima, što potvrđuje njegovu visoku hranjivu vrijednost.

U mnogim su zemljama koze najvažniji izvor bjelančevina životinjskog podrijetla, u obliku mesa i mlijeka visoke kakvoće. Dostupne su svim uzrastima, a osobito se preporučuju djeci, starijim osobama, trudnicama i dojiljama. U pravilu koze obitavaju tamo gdje ne može opstati niti jedna druga vrsta stoke. Danas ih se može susresti u različitim sustavima kozarenja, od najekstenzivnijeg do intenzivnog, s različitim proizvodnim ciljevima.

Slobodno se može reći da ni od jedne druge vrste domaćih životinja nema toliko različitih proizvoda, odnosno koristi, kao od koza. Općenito gledano, gospodarski najvažniji kozji proizvod je meso. Međutim, u Europi je glavni kozji proizvod mlijeko, a meso, koža i gnoj su drugi proizvodi po važnosti. Koža je, također, vrlo važan proizvod koza kako u proizvodnji mesa, tako mlijeka i vlakna. U nekim državama (Pakistan, Teksas) osnovni kozji proizvod je vlakno. Uz navedene kozje proizvode treba spomenuti gnoj, zatim važnost koza u medicini, biološkim istraživanjima, čišćenju terena i transportu. Uz to se koze nerijetko, osobito različite patuljaste pasmine uzgajaju iz hobija, odnosno kao kućni ljubimci. U mnogim su zemljama koze „čistači“ jer čiste teren od različitog raslinja, korova, šiblja, šikare i makije, osobito u toplijim krajevima i na manje pristupačnim terenima. Na taj način koze izravno utječu na smanjenje mogućnosti izbijanja požara, a uz to daju visokovrijedne proizvode u obliku mesa, mlijeka, vlakna i kože.

Duga je povijest uzgoja koza na području Republike Hrvatske. Broj koza i njihova ekonomska važnost u ukupnom gospodarstvu tijekom povijesti dosta se mijenjao. Ranije je, osobito u pojedinim područjima, uzgoj koza imao vrlo veliku važnost, prvenstveno na širem području Dalmacije, Dalmatinske zagore, Primorja i otoka gdje su manje mogućnosti za uzgoj drugih vrsta stoke, osobito goveda. U cilju opskrbe obitelji mesom, mlijekom, kostrijeti i dr. uzgajana je uglavnom hrvatska šarena koza (ranije poznata pod nazivom balkanska koza), znatno manje bila je zastupljena hrvatska bijela koza, dok je bilo vrlo malo uvezenih visokomliječnih pasmina (sanska, alpina). Uslijed različitih utjecaja, ekonomskih i političkih, inzistiranja šumara o štetnosti koza i zaostalog mišljenja o kozama, godine 1954. donesen je Zakon o zabrani uzgoja koza, a negativne posljedice toga Zakona osjećaju se još i danas.

Međutim, osamdesetih godina prešutno se ukida sporni Zakon te se počinju uvoziti pasmine koza visokog genetskog potencijala za proizvodnju mlijeka i po uzoru na europske zemlje s razvijenim kozarstvom počinje proizvodnja i prerada kozjeg mlijeka. Nositelj tog uvoza bila je mljekarska industrija s dvije različite koncepcije. Mljekarska industrija «Sirela» Bjelovar krenula je s idejom velike mliječne farme, a «Vindija» Varaždin proizvodnju kozjeg mlijeka utemeljila je na kooperantskom odnosu u kojemu koze uzgajaju u malim stadima od 20 do 50 rasplodnih grla. Ovaj drugi primjer pokazao se boljim i polako se iz područja Varaždinske županije proširio i na ostale kontinentalne dijelove Republike Hrvatske. Proizvodnja kozjeg mlijeka temelji se na uvezenim pasminama koza, i to na alpini (ima je najviše), sanskoj i srnastoj kozi (Bunte Deutsche Edelziege). Glavnina kozjeg mlijeka prerađuje se u sir (na industrijski način, ili u obiteljskim gospodarstvima). U proizvodnji kozjeg mesa najviše se koriste naše izvorne pasmine (hrvatska šarena i hrvatska bijela koza), zatim različiti križanci te u posljednje vrijeme burska koza (postoji nekoliko manjih stada) koja, od svih pasmina koza trenutačno uzgajanih u svijetu, ima najizraženije genetske osobine za proizvodnju mesa. Burska koza koristi se za uzgoj u čistoj krvi te za različita križanja, prvenstveno s našim autohtonim pasminama, hrvatskom šarenom kozom i hrvatskom bijelom kozom.