Ovčarstvo u Republici Hrvatskoj

Ovčarstvo je važna privredna grana u mnogim zemljama, osobito u područjima gdje su zbog specifičnih geografskih, pedoloških i klimatskih uvjeta smanjene mogućnosti uzgoja drugih vrsta domaćih životinja. Ovce su skromne, otporne, prilagodljive, izdržljive i vrlo korisne životinje, zbog čega su jako rasprostranjene i uzgajaju se u gotovo svim dijelovima zemaljske kugle, osim na Arktici i Antarktici. U mnogim su zemljama najvažniji izvor bjelančevina životinjskog podrijetla (meso, mlijeko, sir). Prednost ovce upravo jest u činjenici da je preživač te je u mogućnosti određene količine voluminozne krme, različitog podrijetla i oblika, pretvoriti u visokovrijedne proizvode: meso, mlijeko, vunu, krzno, kožu itd. I danas, iako ne u tolikoj mjeri kao nekada, potrošače „hrane i oblače“ ovce.

Ovca je najsvestranija farmska životinja i može se uzgajati u različitim uvjetima i sustavima uzgoja. U svijetu ih najviše uzgajaju zbog proizvodnje mesa, a ponajviše zbog janjetine. Tehnologija proizvodnje janjećeg mesa vrlo je različita ne samo u pojedinim državama, nego i u različitim područjima unutar iste države. Tako neke janjeće trupove, teške samo nekoliko kg (3-5 kg) pripremaju i konzumiraju odjednom, a one teške 20 kg i više rasijecaju, konfekcioniraju i nude potrošačima. Zbog visokog sadržaja bjelančevina, bogatstva makrominerala i mikrominerala te vitamina topljivih u vodi i masti, janjeće je meso izvrsna, cijenjena i vrlo tražena namirnica.

Mlijeko je vrlo važan proizvod ovaca, ponajviše u zemljama Sredozemlja. U Europi su nastale najmliječnije pasmine ovaca u svijetu (osim avasia i asafa). Ovčje mlijeko se rijetko konzumira u svježem stanju, a najviše se prerađuje u sir, manje u jogurt. Zbog visokog sadržaja suhe tvari, masti i bjelančevina, proizvodi dobiveni od ovčjeg mlijeka izvrsne su kvalitete i visoke hranjive vrijednosti, pa su u mnogim zemljama glasoviti kulinarski specijaliteti (Francuska, Španjolska, Italija, Grčka, a i Hrvatska) i spadaju među najpoznatije i najskuplje sireve uopće. Oko 95% ovčjeg mlijeka prerađuje se u tipične mliječne proizvode s oznakom regionalne ili lokalne zaštite kvalitete: Roquefort, Pecorino Sardo, Pecorino Romano, Fiore Sardo, Manchego, Serra da Estrela, Feta, Idiasabal i dr. I u nas je u tijeku postupak dobivanja zaštite izvornosti određenih ovčjih sireva.

Uz proizvodnju mesa i mlijeka postoji još čitav niz razloga za jačanje ovčarske proizvodnje. Usprkos velikoj konkurenciji sintetskih vlakana, vuna i danas ima vrlo važnu ulogu u tekstilnoj industriji gdje je nezamjenjiva sirovina, a mogućnost njene upotrebe vrlo je široka.

Važna uloga ovaca, osobito u područjima viših prosječnih temperatura, je u „čišćenju površina“. Ovce na određenom terenu (poljoprivrednoj površini) mogu pasti same ili s kozama i/ili rjeđe s kravama, konjima i magarcima. Na taj način neizravno utječu na smanjenje mogućnosti izbijanja požara. Poznata je činjenica da je u našim priobalnim područjima s manje ovaca i koza znatno više požara.

Gospodarska važnost ovaca očituje se i kroz proizvodnju ovčjeg gnoja, važnog za povećanje prinosa travnjaka i drugih biljnih vrsta, ponajprije povrća i cvijeća. Računa se da jedna ovca godišnje proizvede od petsto do tisuću kg gnoja, a to je ponajprije uvjetovano pasminom (veličinom ovce), načinom držanja i hranidbom.

Pored privredne i ekološke važnosti, ovce imaju i šire biološko značenje jer pridonose razvoju i održivosti različitih biljnih i životinjskih vrsta.

Ovce su u pojedinim krajevima kulturološka, kulinarska i turistička atrakcija bez kojih su nezamislivi određeni događaji i aktivnosti, osobito različite svečanosti.

Značaj ovčarske proizvodnje u Republici Hrvatskoj

U Hrvatskoj se ovce uzgajaju stoljećima, počevši od Ilira (poznatih stočara na našim prostorima) pa sve do danas. Potvrda njihove višestoljetne nazočnosti na našim prostorima su ovčje kosti pronađene na otocima Hvaru i Svetom Andriji iz vremena 7.000 godina prije Krista. Svi južni Slaveni bili su ovčari, osobito oni u Dalmaciji. Sam naziv Dalmatia ili Delmatia spominje se još 167. godine prije Krista u južnim ilirskim pokrajinama, a povezuje se sa staroalbanskom riječju delminium koja u prijevodu označava pašnjake za ovce. Ovce su, uz koze, za stanovništvo tih područja bile glavni izvor bjelančevina životinjskog podrijetla, u obliku mesa i mlijeka, a prodaja uzgojenih viškova često jedini izvor prihoda. Broj ovaca i njihova ekonomska važnost, podložni utjecaju različitih činitelja, tijekom povijesti značajno su se mijenjali. Arheološki nalazi na danas opustjelim pašnjacima dinarskih planina potvrđuju da su Iliri još prije više od dvije tisuće godina na takvim lokalitetima imali svoje pastirske kolibe i torove za stoku. Ne tako davno, samo na širem području Dalmacije i otoka uzgajalo se preko milijun ovaca. Prema prvoj sustavnoj procjeni broja stoke u Dalmaciji, 1808. godine uzgajano je 1.105.078 ovaca što je tada, u odnosu na broj stanovnika, bilo najviše u Europi. Na tim su prostorima ovce čovjeku uvijek osiguravale važne živežne namirnice (meso, mlijeko), a od vune i kože izrađivani su različiti odjevni predmeti. Uz to, koža je korištena za izradu mjehova za proizvodnju sira (sir iz mijeha ili mješine) te za glazbala (gajde). Među najstarije podatke o broju ovaca na nekom hrvatskom području svakako spadaju oni iz 1553. godine u kojima se ističe da „prostrane creske pašnjake napasa oko 120.000 ovaca i koza“.

Tijekom 18. i 19. stoljeća, razvojem tekstilne industrije, dolazi do veće potražnje za vunom što rezultira uvozom vunskih tipova, uglavnom ovnova, a manje ovaca, iz različitih europskih zemalja. Prvi veći organizirani uvoz merino ovaca, u Mrkopalj, organiziran je 1771. godine za vrijeme Marije Terezije, gdje je uređena prva stanica za uzgoj finorunih španjolskih i paduanskih ovaca. Na taj način dolazi do oplemenjivanja autohtonih ovaca -pramenki i nastaju različite, uglavnom otočke i primorske pasmine ovaca: creska ovca, dubrovačka ovca – ruda, krčka ovca, paška ovca i rapska ovca. Međutim, uslijed različitih činitelja, prije svega zbog izraženog iseljavanja stanovništva, dolazi do drastičnog pada broja ovaca na tim područjima. Razvojem industrije i turizma stanovništvo bira lakša zanimanja što rezultira daljnjim zapostavljanjem ovčarstva i značajnim padom broja ovaca. Poslije Drugog svjetskog rata, u tzv. procesu merinizacije, u Hrvatsku je uvezen cijeli niz različitih pasmina ovaca radi oplemenjivanja autohtonih pasmina i sojeva kao i povećanja prinosa i kvalitete mesa i vune. Međutim, glede genetskog progresa taj proces nije ostavio dubljeg traga na našem ovčarstvu. Tijekom Domovinskog rata, u proljeće 1994. godine, u Hrvatsku je uvezeno oko pet tisuća ovaca iz Australije koje se nisu uspjele prilagoditi niti ostaviti dubljeg traga u našem ovčarstvu. Domovinski rat se, također, negativno odrazio na veličinu ukupne populacije ovaca u Hrvatskoj koja je, prema statističkim podatcima neposredno prije početka rata (1991.) brojala oko 800.000 grla. U ratu je, nažalost, skoro prepolovljena ionako ne velika ukupna populacija ovaca. Po završetku rata, prema podatcima Državnog zavoda za statistiku (Statistički ljetopis Republike Hrvatske, 1997.), u Hrvatskoj se uzgajalo samo 452.130 ovaca. Godine 2011. stanje je već znatno bolje, jer se prema podatcima Državnog zavoda za statistiku uzgajalo ukupno 639.000 ovaca. Ukupan broj ovaca i gospodarska važnost ovčarstva, kao i pasminska struktura i svrha uzgoja, tijekom povijesti su se mijenjali prilagođavajući se ponajviše zahtjevima tržišta. U posljednje vrijeme u Hrvatskoj ovce uglavnom uzgajaju radi proizvodnje mesa, osobito zbog janjetine koja se najčešće konzumira nakon pečenja na ražnju. Mužnjom je obuhvaćen manji broj ovaca (oko 7% ili oko 50.000 ovaca), a mlijeko se prerađuje u sir na tradicionalan način ili industrijski u mljekarama. Obiteljska gospodarstva i mljekare uglavnom prerađuju mlijeko u različite vrste punomasnih polutvrdih ili tvrdih ovčjih sireva (paški, creski, istarski, brački itd.) Na otocima, npr. Pagu i Cresu te u Istri proizvodi se i skuta, a u posljednje vrijeme u našim se krajevima proizvodi i sir u salamuri u tipu travničkog sira. Vuna nema neku veću ekonomsku važnost, jer se samo manji dio prerađuje u domaćoj tekstilnoj industriji, dio sirove vune se izvozi, a određena količina završava u prirodi predstavljajući, nažalost, problem u smislu onečišćavanja okoliša. S obzirom na prirodne i tržišne uvjete, mogućnost uzgoja ovaca na području cijele Hrvatske znatno je veća, osobito u onim područjima gdje je manja mogućnost uzgoja krupnije stoke i organizacije ratarske proizvodnje (Istra, Primorje, Dalmacija, otoci i Dalmatinska zagora). Na navedenim područjima potrebno je povećati broj ovaca ne samo radi ekonomskih već i ekoloških razloga, budući da (što je znanstveno dokazano i u praksi potvrđeno) čisteći zapuštene, zakorovljene i nepristupačne terene, ovce preventivno djeluju na izbijanje požara.

Općenito gledano, u Hrvatskoj ovce najviše uzgajaju radi proizvodnje mesa, u prvom redu janjetine, dok se za proizvodnji mlijeka koristi oko 7% rasplodnih ovaca, odnosno oko 50.000 grla. Međutim, u posljednje vrijeme povećan je interes za uzgoj ovaca za proizvodnju mlijeka te preradu mlijeka u obiteljskom gospodarstvu.